beats by dre cheap

Katolici o optužbi da su idolopoklonici?

Već stoljećima i stoljećima, otkad je protestantizma, katolicima se predbacuje da su idolopoklonici jer u svojoj pobožnosti i liturgiji imaju slike, kipove i relikvije. Tvrdi se da su katolici popustili poganskim uplivima, da su ukinuli «drugu originalnu Božju zapovijed», da je katolička praksa klečanja pred likovima, kađenja istih i sl., grozno idolopoklonstvo. Kada im se predoče pak bezbrojna čuda i obraćenja koja su se dogodila tamo, pred čudotvornim slikama i kipovima, oni će bez krzmanja sve skupa nazvati đavolskim zavođenjima, bez imalo interesa da prouče cijelu pozadinu stvari. Ove posljednje stvari su i meni osobno vrlo interesantne, jer sam i ja ozdravio takvim čudom, pa me zanima kako je to đavao djelovao na meni? Zato ćemo malo pobliže analizirati cijelu stvar. Prvo, katolici se predmetima uopće ne klanjaju. Crkva je već jednom davno imala okršaj sa ovakvim optužbama, i tada je, u 8.st., donesena precizna definicija: klanjanje i obožavanje se iskazuje samo Bogu, dok materijalnim stvarima se može iskazivati čašćenje i štovanje-zapravo, ne njima, nego onima koje oni prikazuju. Protestantima u vezi ovoga treba postaviti dva pitanja: 1.) Oni tvrde da starozavjetna zapovijed to (izradu i štovanje likova) zabranjuje, te da se zabranjeno klanjati ikome i ičemu, te štovati išta osim Boga jedinoga, te da ta zapovijed vrijedi zauvijek. No, tu dolazimo do pitanja-da li biste se ikada poklonili ikojem čovjeku? «Nipošto!»-zagrmjeli bi oni, gotovo uvrijeđeno. Ali, činjenica je da upravo to oni čine. Kako? Jednostavno-kršćanstvo je u čovjeku Isusu iz Nazareta prepoznalo Boga. Tako, dok protestanti misle da se čišćenjem od likova čuvaju od idolopoklonstva, klanjaju se jednom čovjeku, jednog čovjeka, povijesnu osobu, priznaju Bogom, te ih Mojsijev Zakon (u njihovom vlastitom tumačenju) osuđuje kao prijestupnike. Krist je pravi Bog, no isto tako i pravi čovjek. Njegova ljudska dimenzija se ne može zanijekati, ona je stvarna - inače, nema spasenja (krivovjerje monofizitizma - nijekanje ljudske naravi Kristove, ili čak doketizma - nijekanje utjelovljenja). Nadalje, Krist nije bio podvojena ličnost, nije imao dvostruko «ja», jedno ljudsko, drugo božansko. Kada Krista priznajemo Bogom, priznajemo ga «kompletnog». To znači da kršćanstvo nije poput islama ili židovstva-ovdje je Bog konkretni čovjek. To znači da se dotična starozavjetna zapovijed mora sada drukčije tumačiti. Katolici sa time nemaju problema - oni znaju da je starozavjetni kult dovršen sa Kristom, te da je Njegovim utjelovljenjem ljudski rod (a s njime i materijalna stvarnost) posvećen. Sjetimo se kako su u Starom zavjetu svi predmeti koji su bili Božje boravište na Zemlji bili posvećeni, čak i ono što je došlo u doticaj sa time. Bog je čak naglasio - štujte moje Svetište (Lev 19,30; 26,2)! No koje je to Božje boravište u Novom zavjetu, koje bismo trebali poštivati, i koje posvećuje? Šator sastanka? Ne, nego Krist, a s time i Crkva, jer je pisano, što god se dotakne svetoga, sveto je, te, preko nje materijalne stvari koje ona upotrebljava, jer je sve to usko povezano (usp. cijeli Lev). Prema tome, štovanje posvećenih predmeta ne samo da je dozvoljeno, nego i korisno jer bolje izražava bit naše vjere. Dakle, zašto braća protestanti djelima negiraju Utjelovljenje? 2.) Vezano uz to, ako je izrada likova sama po sebi nemoralna, zbog čega je Bog u nekim slučajevima dozvoljava ili čak naređuje? U Šatoru Sastanka nalazimo kipove kerubina na Kovčegu (Izl 25, 17-22), kao i izvezene na svetoj zavjesi (Izl 26, 31). U pustinji Bog djeluje gotovo na sakramentalan način putem lika zmije (Br 21, 4-9). Netko će reći, ovo je Bog izričito naredio, ali jao! U 1 Kr 6, 23-28 nalazimo dodatna dva poveća kerubina, nepoznata u Tori Mojsijevoj, koja je Salomon podigao na svoju ruku, i na kojima Bog ne prigovara. Znači radi se ovdje o nekom općem načelu, a ne striktnoj zapovijedi!. Dakle, ako je to samo po sebi gnusno i nemoralno, zašto sveti i isključivi Bog u nekim slučajevima to naređuje ili tolerira? Znači li to da je Bog samovoljan? Ali ako je samovoljan, to znači da njegove odluke ne proizlaze iz poretka mudrosti, a to je hula na Boga. Sveti likovi Staroga zavjeta nisu bili nešto tek tako. Oni su bili sveti, i izdvojeni od običnog naroda, Bog je djelovao preko njih. Koliko dakle neće još više sada, kad je i sam uzeo materiju na sebe! Vezano uz ovo, treba istaknuti kako je protestantsko uspoređivanje ove katoličke (i pravoslavne) prakse sa drevnim idolopoklonstvom biblijskog vremena, posve promašeno. Biblija zabranjuje izradu likova krivih bogova, jer se zapovijed nalazi u kontekstu zabrane mnogoboštva. I ne samo to, hebrejski izvornik sadrži u korijenu nekih riječi i drukčija značenja («otpalih na nebu») što cijeloj stvari daje drukčiji smisao. Katolici naprotiv, ne štuju druge bogove, niti likove smatraju bogovima, niti je uz katoličku praksu vezan loš kult (ljudske žrtve, prostitucija). Naprotiv. Bezbrojna čuda i obraćenja dovoljno govore. Reći da je to sotonsko, jeste hula na Duha. IZVOR:http://www.katolik.hr/krscanstvomnu/marijaisvecimnu/190-katolici-su-idolopoklonici-ne-nego-protestantsko-vjerovanje-protuslovi-bibliji

Biblija
http://biblija.blogger.ba
29/09/2010 16:49