widgeo.net
widgeo.net

Biblija je najčitanija i najprodavanija knjiga svih vremena.

26.01.2011.

Ljubav (1 Korinćanima, glava 13)


1 Ako jezike ljudske i anđeoske govorim, a ljubavi nemam, onda sam
kao mjed, koja ječi, ili cimbal, koji zveči.

2 I ako imam dar proročanstva i znam sve tajne i sve znanje, i ako
imam svu vjeru, da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam.

3 I kad bih razdao sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje, da
se spali, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi.

4 Ljubav dugo trpi, dobrostiva je; ljubav ne zavidi, ne
ponosi se, ne nadima se.

5 Ne čini što ne valja, ne traži svoje, ne razdražuje se, ne misli
o zlu,

6 Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini,

7 Sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.

8 Ljubav nikad ne prestaje, a proročanstva ako će i prestati,
ili Jezici ako će umuknuti, ili znanje ako će proći.

9 Jer dijelom znamo i dijelom prorokujemo.

10 A kad dođe, što je savršeno, prestat će, što je djelomično.

11 Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio sam kao
dijete, sudio sam kao dijete. Kad sam postao muž, odbacio sam, što je bilo djetinje.

12 Jer sada u ogledalu slabo vidimo, a tada ćemo licem u lice. Sad
poznajem dijelom, a tada ću poznati, kao što sam i poznat.

13 A sad ostaje vjera, ufanje, ljubav, ovo troje, ali je
najveća među njima ljubav.

26.01.2011.

Vjera (Hebrejima 11)


1 A vjera je tvrdo pouzdanje u ono, čemu se nadamo,
osvjedočenje o onom, što ne vidimo.


2 Jer u njoj stari postigoše sjajno svjedočanstvo.


3 Vjerom poznajemo, da je svijet riječju Božjom zgotovljen, tako
da iz nevidljiva postade vidljivo.


4 Vjerom prinese Abel Bogu bolju žetvu nego Kain, i po njoj je
dobio svjedočanstvo, da je pravedan, kad Bog posvjedoči za dare njegove, i po
njoj on mrtav još govori,


5 Vjerom bi Henok prenesen, da ne vidi smrti, i ne nađe se, jer ga
Bog premjesti; jer prije nego ga premjesti, dobi svjedočanstvo, da je ugodio
Bogu.


6 A bez vjere nije moguće ugoditi Bogu; jer onaj, koji hoće da
dođe k Bogu, valja da vjeruje, da ima Bog i da plaća onima, koji ga traže,


7 Vjerom Noa primivši objavu o onome, što još ne vidje, poboja se;
načini kovčeg za spasenje kuće svoje, kojom osudi sav svijet, i postade baštinik
pravde po vjeri.


8 Vjerom posluša Abraham, kad bi pozvan da izađe na mjesto, koje
je imao da primi u baštinu, izađe ne znajući, kamo ide.


9 Vjerom se preselio u zemlju obećanja kao u tuđu, i u šatorima je
stanovao s Izakom i Jakovom, subaštinicima istoga obećanja;


10 Jer je iščekivao grad na tvrdu temelju, kojemu je graditelj i
tvorac Bog,


11 Vjerom i sama Serah primi silu, da zatrudni i unatoč poodmakloj
dobi, jer je vjerovala, da je vjeran onaj, koji je bio obećao.


12 Zato se i rodiše od jednoga, i to gotovo mrtvoga, potomci:
"mnogobrojni kao zvijezde nebeske i nebrojeni kao pijesak na obali morskoj.


13 U vjeri pomriješe svi ovi ne primivši obećanja, nego ih vidješe
izdaleka i pozdraviše i priznaše, da su tuđinci i putnici na zemlji,


14 Jer koji tako govore, pokazuju, da traže domovinu.


15 I da su mislili na onu zemlju, iz koje su izašli, imali bi
vremena da se vrate.


16 Ali sad teže za boljom, to jest, nebeskom. Zato se Bog ne stidi
nazivati se Bog njihov, jer im je pripravio grad.


17 Vjerom prikaza Abraham Izaka, kad bi kušan, i jedinorođenoga je
prikazao on, koji je bio primio obećanja,


18 I kojemu bi kazano: "U Izaku nazvat će ti se potomstvo."


19 Jer je mislio, da Bog može i od mrtvih uskrsnuti; zato ga i
natrag dobi, da bude lika.


20 Vjerom blagoslovi Izak Jakova i Ezava u stvarima budućim.


21 Vjerom blagoslovi Jakov umirući svakoga sina Josipova i nagnu
se duboko nad vršak palice svoje.


22 Vjerom se spominje Josip umirući izlaska sinova Izraelovih i
zapovijeda za kosti svoje.


23 Vjerom su Mojsija, pošto se rodi, tri mjeseca skrivali
roditelji njegovi, jer vidješe krasno dijete i ne pobojaše se zapovijedi
kraljeve.


24 Vjerom Mojsije, kad bi veliki, ne htjede da se naziva sinom
kćeri Faraonove;


25 I volio je stradati s narodom Božjim, negoli imati časovit
užitak grijeha,


26 Državši sramotu Kristovu za veće bogatstvo od blaga
egipatskoga, jer je gledao na plaću,


27 Vjerom ostavi Egipat, ne pobojavši se srdžbe kraljeve, jer je
ustrajao, kao da bi vidio Nevidljivoga.


28 Vjerom je svetkovao blagdan Pashe i škropio krvlju, da se onaj,
koji je ubijao, ne dotakne njihovih prvorođenaca.


29 Vjerom prijeđoše Crveno more kao po suhoj zemlji, dok se
Egipćani, kad su to pokušali, utopiše.


30 Vjerom padoše zidovi Jerihonski, kad se obilazilo oko njih
sedam dana.


31 Vjerom Rahaba bludnica ne pogiba s nevjernicima, jer je bila
primila uhode s mirom.


32 I što još da kažem? Jer mi ne bi dostalo vremena, kad bih stao
pripovijedati o Gideonu, Baraku, Samsonu, Jeftahi, Davidu, Samuelu i prorocima,


33 Koji vjerom pobijediše kraljevstva, učiniše pravdu, dobiše
obećanja, zatvoriše usta lavovima,


34 Ugasiše silu ognjenu, utekoše od oštrica mača, ojačaše od
slabosti, postadoše junaci u boju, rastjeraše vojske tuđe;


35 žene primiše svoje mrtve uskrsnućem a drugi su bili pobijeni ne
primivši oslobođenja, da dobiju bolje uskrsnuće;


36 A drugi pogrde i udarce podnesoše, pa još okove i tamnice;


37 Bili su kamenovani mučeni, prepiljeni, posječeni od mača
pomriješe; obilazili su u ovčjim kožusima, u kozjim kožama, u oskudici, u
nevolji, u sramoti;


38 Kojih nije bio dostojan svijet; potucali se po pustinjama, po
gorama i pučinama, i po Jamama zemaljskim.


39 I ovi svi, koji su dobili vjerom svjedočanstvo, ne primiše
obećanja,


40 Jer je Bog nešto bolje za nas odredio, da ne prime bez nas
savršenstva.


 



24.01.2011.

Protestantizam

Martin Luter Protestantizam, sa katolicizmom i pravoslavljem, čini jednu od tri osnovne grane hrišćanstva. Pojam protestant obuhvata širok raspon teoloških i socijalnih perspektiva i vidova organizacije, ali je osnovno da protestantske crkve imaju korene u protestantskoj reformaciji katoličke crkve u Evropi 16. veka. Naziv protestantizam dolazi od stava nekoliko knezova nemačkih država koji, u ime Luterove vere, protestuju na sastanku u Špejeru (Speyer) 1529. godine protiv odluke Karla V da prisilno ubedi Lutera da se odrekne svojih ideja. Protestantizam (ili protestantska reformacija), je u početku bila reformska struja unutar Rimokatoličke crkve koja se potom zasebno organizovala kao protestni pokret protiv korupcije Rimokatoličke crkve i njenih "srednjevekovnih izmišljotina". Istorijski presek nastanka protestantskog pokreta u Nemačkoj 31. oktobra 1517. Martin Luter (1483-1546), kaluđer avgustinovskog manastira u Erfurtu, profesor biblijskih studija na Univerzitetu u Vitenbergu, formuliše 95 teza protiv teologije i prakse Indulgencije ("svete" trgovine). Luter nije nameravao da stvori drugu crkvu, iako se sablaznio činjenicom da sama vlast Rimske crkve, koju posećuje 1510-1511, štiti i pomaže zloupotrebe sa indulgencijama (oprosnicama) radi smanjenja kazni u purgatorijumu (čistilištu). Javno prikucavanje 95 teza na vrata crkve u Vitenbergu, uvlači ga u sukob sa Rimokatoličkom crkvom i vlastima, pred koje je pozivan da se izjasni 1518. u Hajdelbergu i Augsburgu (pred kardinalom Kajetanom, papskim izaslanikom), a 1519. u Lajpcigu, gde sa Johanom Ekom raspravlja o supremaciji pape i nepogrešivosti Rimskih Sabora. Godine 1520. Martin Luter piše Vavilonsko ropstvo Crkve. Iste godine papa Lav H (1513-1521) isključuje ga iz Rimske crkve, a 1521. Sabor u Vormsu osuđuje. Proteran od Frederika Saksonskog, Martin Luter se povlači u zamak Vartburg gde prevodi Novi Zavet na nemački i štampa ga 1534. Godine 1522. ponovo dolazi u Vitenberg da bi izložio deo svojih ideja: propovedanje reči, pričešćivanje vernih. U doba pobune seljaka (1524-1525) on podržava i prihvata njihov oštar stav. Na sastanku u Špajeru (1526. i 1529.) Luter je ponovo osuđen, ali knezovi nekih nemačkih država protive se progonu Protestanata. Kasnije, nemački Protestantski knezovi formiraće "Šmalkadšku ligu" da bi branili Protestantizam, ali ta akcija nije priznata sve do sporazuma u Pasauu 1532. godine. Na Saboru u Augsburgu 1530. Luter predstavlja osnovna učenja Reformacije: Autoritet Biblije Opravdanje verom Stvarno prisustvo Hristovo u Evharistiji (protiv Urliha Cvinglija koji učaše da je Evharistija prosto sećanje). Martin Luter izlaže ova učenja u dva Katihizisa i u Šmalkaldškim člancima (1537). U ovom periodu Melanhton (1497-1560) je bio Luterov konstruktivan saradnik u Protestantskoj teološkoj propagandi, naročito u štampanju dela Loci Communes 1521. god. i u redigovanju Augsburškog ispovedanja 1530. god., koje i Luter prihvata. Razni protestantski pravci Martin Luter je otvorio put ne samo nizu teoloških sporova nego i velikom reformatorskom pokretu u celoj Evropi. Reformacija je uzela tri glavna pravca: Luteranstvo, u Nemačkoj, Skandinaviji i u centralnoj Evropi Kalvinizam, u Švajcarskoj, Francuskoj, Holandiji i Škotskoj Anglikanstvo u Engleskoj. Nemačka U Nemačkoj, Luteranstvo potpomažu nemački knezovi, ali tek "Vestfalskim sporazumom" (1648), kojim se završava tridesetogodišnji verski rat, a Luterani stiču jednaka prava sa Rimokatolicima. Godine 1680. štampa se Knjiga sloge, koja uključuje dva Luterova Katihizisa, Šmalkaldške članke, Ispovedanje i Augzburšku aiologiju od Melanhtona i Formulu sloge. Švajcarska U Švajcarskoj, Reformacija najpre prodire u Cirih, 1518. godine, preko Huldvajha (Ulriha) Cvinglija (Huldveich Zwingli, 1484-1531), na koga je uticao Erazmo. Za Cvinglija Reformacija ima društveni i nacionalni karakter, pa on priznaje sekularnoj vlasti pravo da se bavi crkvenim pitanjima. Godine 1528. piše Komentar o pravoj i lažnoj religiji, a 1529. sukobljava se sa Luterom u Marburgu u tumačenju suštine Evharistije, držeći da je Hristos u Evharistiji prisutan samo duhovno ili simvolički. Umire u bici kod Kapela (Kappel), braneći Cirih od katoličkih švajcarskih kantona. Žan Kalvin (1509-1564) – prognani Francuz koji se bavio ne samo teologijom Reformacije nego i organizovanjem zajednica na prezviterijanski način, gde je narod predstavljen preko prezvitera laika – uveo je Reformaciju u Ženevu. On objavljuje 1536. godine Institucije hrišćanske religije u kojima precizira razlike između svoje i protestantske teologije. Kalvin priznaje dve tajne: krštenje i Evharistiju; odbacuje Cvinglijevu koncepciju o simvoličkoj vrednosti evharistijskog pričešćivanja; govori o "gradu Božijem", odnosno o crkvenoj organizaciji i disciplini. Svakako najvažnije kalvinističko učenje jeste "predestinacija" ili doktrina "dvostrukog izbora", po kojoj je Bog pre stvaranja sveta jedne izabrao za spasenje a druge za pogibao; prema tome, ovi drugi su predodređeni za osudu. U Cirihu, reformacijski pokret dalje vodi Johan Hajnrih Bilinger (Johann Heinrich Bullinger, 1504-1575), a u Ženevi Teodor Beza (1519-1605). Francuska Pod Kalvinovim uticajem Reformacija prodire u Francusku još 1555. god. i tu se veoma brzo transformiše u politički pokret. Masakrirani 1572. godine na noć Svetoga Vartolomeja, reformatori su zatim zaštićeni 1589. godine od protestanta Henrika IV i priznati "Nantskim ediktom" 1598. godine. Holandija U Holandiju Reformacija stiže već 1523. godine, ali se prvi reformatorski Sabor drži u Dortu 1574. i na njemu se prihvata hajdelberški Katihizis. Priroda predestinacije bila je predmet teološke rasprave koju je vodio Arminijus (1560-1609), koji protivno Kalvinu drži da Bog želi da se svi ljudi spasu, a ne samo izbrani, pošto čovek ima stvarno slobodnu volju. Osuđeno na Saboru u Dortu (1618-1619), Arminijevo učenje ipak je priznato 1795. godine. Engleska Godine 1534. kralj Henri VIII proglašava sebe poglavarom Anglikanske Crkve, odbacivši tako autoritet pape Klimenta P (1523-1534), koji je 1532. poništio njegov razvod od Katarine Aragonske. Arhiepiskop kenterberijski Tomas Kranmer (1547-1553) uveo je Reformaciju u Englesku, gde se protestantski pokreti sa jevanđelskim karakterom behu pojavili još pod vođstvom Džona Viklifa (1320-1384). Tomas Kranmer osuđen je kao jeretik u Oksfordu 1556. godine od strane kraljice Marije Tjudor (1553-1558), koja je htela da ponovo uvede Rimokatolicizam i da nametne vlast pape u Engleskoj. Tomas Kranmer piše Pravila Anglikanske Crkve i Molitvenik. (1549-1552). Kraljica Jelisaveta I (1558-1603) prihvata Reformaciju čuvajući pri tome osnovne strukture Katolicizma, kao što su episkopat i Liturgija. Godine 1563. anglikanska doktrina prihvaćena je u obliku "39 članova". U Škotskoj Reformaciju je uveo Džon Noks (1505-1572), koji 1561. sačinjava Knjigu discipline. Češka U Češkoj, Jan Hus (1369-1415) i Jeronim Praški već behu pripremili Reformaciju. Ali Luterov uticaj oseća se još 1524. godine. Husiti postaju kalvinisti. Mađarska Mađarska je pretrpela oba uticaja: prvi luteranski Sabor drži se 1545, a kalvinistički 1557. godine. Skandinavija U skandinavske zemlje Reformacija stiže 1527: Sabor u Upsali 1593. god. prihvata Augsburško ispovedanje; u Danskoj i Norveškoj prve protestantske kongregacije organizuju se 1536. godine. Kontrareformacija Protestantska Reformacija nije ostala bez odgovora Rimokatoličke Crkve. U tom cilju papa Pavle III saziva Tridentski Sabor (držan u tri sednice 1545/1547, 1551/1552 i 1562/1563). Sabor stavlja u definicije sholastičkog tipa katoličke doktrine osporavane od Lutera: opravdanje verom i delima, Sedam Tajni, celibat, čistilište, indulgenciju, transsubstancijaciju, vlast pape. Isto tako, 1540. god. Sabor odobrava osnivanje jezuitskog reda ("Isusovo društvo") pod vođstvom Ignjatija Lojole (1491-1556), koji kao osnovnu devizu ima apsolutnu poslušnost papi i propagiranje vere svim raspoloživim sredstvima. Da bi ojačala kontrareformu, Rimokatolička Crkva ponovo je organizovala "Kongregaciju svete službe" ili "Inkviziciju". "Indeks" zabranjenih knjiga i anti-protestantska teologija (naročito Petra Kanisije i Roberta Belarmina) takođe su korišćeni kao kontrareformatorska oruđa. Istorijski presek Protestantizma tokom vekova Sledećih vekova Protestantizam se ogleda u velikim teološkim sistemima, kakav je npr. "liberalizam". Jedan od najvećih teologa protestantskog liberalizma jeste Fridrih Šlajermaher (1768-1834). Pod uticajem nemačkog filosofa Imanuela Kanta (1724-1804) - koji negira vrednost racionalnih dokaza i metafizičkih spekulacija za dokazivanje postojanja Boga jer religija ima samo moralnu osnovu - Šlajermaher smatra da je suština religije iskustvo, a ono se sastoji u osećanju apsolutne nezavisnosti od Boga. I danski filosof Seren Kirkegard (1813-1855) protivi se racionalnim dokazima vere, pošto je Bog nepoznat onako kao što se On čini poznatim, dakle "incognito". Vera je lična odluka da se "rizikuje". U ovoj epohi o teološkim pitanjima izjašnjavaju se i veliki filosofi. Ako za Kanta teologija ne može zameniti filosofiju, po Georgu V. F. Hegelu (1770-1831), osnivaču apsolutnog idealizma, stvarnost ili svet jeste manifestovanje apsolutnoga Duha. Hristos je najviše manifestovanje božanskoga Duha koji se nalazi i u drugim oblicima i procesima sveta. Fridrih Niče (1844-1900) uči protiv svih hrišćanskih vrednosti izjavljujući: "Bog je mrtav". Drugi protestanstki teolozi i istoričari ovoga pokreta jesu: Albreht Ričl (1822-1889); Valter Raušenbuš (1861-1918), koji piše Teologiju za socijalno Jevanđelje, Alber Švajcer (1875-1965), koji ponovo vraća u diskusiju kInjcep-ciju o Carstvu Božijem; i posebno Adolf fon Harnak (1851-1930), pisac dela Suština hrišćanstva. Karl Bart, osnivač dijalektičke teologije, zauzi-ma čvrst stav protiv protestantskog liberalizma. U Komentaru na Rimljane (1919. i 1922) on veli da se čovek nalazi pod otkrivenom rečju Božijom, jedinom veznom tačkom između Boga i čoveka. Njegova dogmatika usredsređena je na ideju suverenosti Boga. Hrišćanstvo nije "religija", odnosno organizacija religioznih čovekovih težnji, nego otkrivenje o kojem se može govoriti samo pomoću dijalektičkih metoda dokaza i protiv-dokaza. Iz iste škole potiče i Emil Bruner (1889-1965). Zajedno sa Martinom Nimelerom, Karl Bart se diže protiv germanskih hrišćana i formira "Ispovedajuću Crkvu", koja u maju 1934. prihvata "Deklaraciju Barmen". Teolozi koja se bave političkim implikacijama vere jesu: Ditrih Bonhefer (1906-1945), ubijen od nacista, koji je napisao delo Cena biti učenik (1937); Martin Luter King (1929-1968), mučenik "nenasilja"; Jozef Hromadka (+1969), koji podržava "humanizovanje" političkih odnosa. Rudolf Bultman (1884-1976) drži da Jevanđelja više iznose teologiju ili veru prvih opština nego što opisuju istorijska dela Isusa iz Nazareta. Novi Zavet pun je mitskih koncepcija toga vremena; zato, da bi se saopštio u današnjim naučnim terminima, on treba da se "demitologizuje". Istu liniju tumačenja prihvata i anglikanski episkop Dž. A. T. Robinson, koji 1963. god. štapma Honest to God. Teologiju "smrti Boga" formulisao je Paul van Buren a preuzeo je Tomas Dž. Dž. Altizer. Harvi Koks (The Secular City, 1966) tvrdi da se Bog danas manifestuje u procesima društvenih promena. Volfhart Panenberg, profesor iz Minhena, podržava istoričnost događaja opisanih u Novom Zavetu, a Jirgen Moltman iz Tibingena, poznat po delu Teologija nade (1965), pokazuje društvene i socijalne implikacije Krsta Hristova. U Sjedinjenim Američkim Dravama Paul Tilih (1886-1965) objavljuje Sistematsku teologiju (1951, 1957. i 1963) i razrađuje odnos kulture, religije i filosofije, dok Rejnold Nibur (1893-1971), koji piše delo Priroda i sudbina čoveka (1941-1943), raspravlja o odnosu teologije, društvene etike i politike. Protestanstka teologija Latinske Amerike stoji pod uticajem "teologije oslobođenja", u čijoj obradi učestvuju i katolički teolozi. Po njoj, biblijska poruka treba da se tumači u kategorijama datog kulturnog konteksta, kako bi se mogle utanačiti njene praktičke implikacije. Najpoznatiji protestantski i katolički teolozi koji prihvataju metod kontekstualne teologije jesu: Gustavo Gutijerez (Lima - Peru); Huan Luis Segundo (Montevideo - Urugvaj); Hoze Migez Boninjo (Buenos Aires - Argentina); Hoze Porfirio Miranda (Meksiko). Osnovne odlike Protestantskog učenja Nezavisno od svojih osnovnih težnji da reformiše sholastičku teologiju katoličke Crkve, Protestantizam je izneo na površinu nekoliko konfesionalnih posebnih učenja: Autoritet reči Božije. Svako učenje i hrišćanska praksa treba da se temelje na biblijskoj istini. Suprotno katoličkom učenju, da su Biblija i Tradicija izvori i norme vere, jednaki i paralelni, a da je Tradicija jedini zakoniti i nepogrešivi tumač Biblije, protestantizam odbacuje sve što nema čvrstu osnovu u Pismu. Ni Tradicija, ni autoritet pape, niti Crkva, ne mogu se smatrati posrednicima između vernika i Biblije. Ni "prirodno" otkrivenje nema neku ulogu u bogopoznanju. Biblija i Bog govore neposredno onima koji imaju veru, koja je dar. Jevanđelje blagodati dodeljuje se pokajanom verniku silom Duha Svetoga, propovedanjem reči. Načelno, Reformacija se digla protiv kontemplativnog misticizma, kao i protiv spekulativne i sholastičke teologije. Poznanje je ishod dvostrukog svedočenja: spoljašnjeg, biblijskim štivom, i unutrašnjeg, Duhom Svetim. Mistika je jeres. Bog se ne može svesti ni na prirodu, ni na istoriju, niti na lično iskustvo, zato što Biblija govori o suverenitetu i veličanstvenosti Boga. Priznavanje Boga za "Gospodara" istorije predstavlja jednu od suštinskih ideja protestantizma. Spasenje blagodaću Božijom ili opravdanje jedino verom. Vernik je "opravdan", odnosno Hristos mu je oprostio Svojom iskupiteljskom žrtvom, a ne kroz njegova sopstvena dela. Vernik uživa izvesnost svoga izbora zato što je sam Hristos izabran od Boga. Vera je prihvatanje tog dara oproštaja koji Bog daje u ime Hri-stovo. Dela nisu uslov opravdanja ni dodatak veri, nego plod, dokaz opravdanja. Luter napada praksu indulgencija baš zbog toga što ona podseća na teologiju dobrih dela. On odbacuje posredništvo Djeve Marije i Svetih, kao i čistilište, molitvu za umrle i individualno ispovedanje grehova. Spasenje nije u odgovornosti čovekovog napora da ga zasluži, već u odgovornosti da ga izabere, dok je samo spasenje (oproštenje i oslobođenje od greha) Božje delo. Nevidljiva Crkva, ili Bogom izabrani narod, poznata je samo Bogu. Ona nema stalnu apostolsku strukturu ni služeće sveštenstvo. Ni sveštenik kao posrednik, ni Liturgija kao žrtva, ni učenje o transsubstancijaciji, ne nalaze se u Bibliji. Luter prihvata kao tajne koje je ustanovio Hristos samo krštenje i Evharistiju, a njih može vršiti svaki vernik, na osnovu sveopšteg sveštenstva. Laici imaju pravo da čitaju i tumače Bibliju, da uzimaju učešća u zajednici i u bogosluženju. Luter je za upotrebu nacionalnog jezika u bogosluženju. On je protiv klira (kao sveštenstva) i celibata sveštenika. Crkva uvek ostaje pod sudom Božijim i u stalnom je procesu obnavljanja ("semper reformanda). Simvoli vere stare Crkve i učenja ustanovljena na Vaseljenskim Saborima nisu ništa drugo do istorijski oblici vere i stoga oni imaju sporednu vrednost za tumačenje Biblije. Oni mogu biti pravilo tumačenja ako sadrže jevanđelsko učenje". Načelno, Luter ne priznaje doktrinarnu crkvenu instancu (papski magisterij) za formalno nepogrešivu. U Šmalkaldškim pravilima (1537) on govori o tri drevna simvola vere: Apostolskom, Nikejskom i Halkidonskom. Melanhton prihvata tri ispovedanja vere kao i četiri Vaseljenska Sabora, a Kalvin preporučuje dogmate ovih Sabora. Učenje o oproštaju grehova i opravdanju verom nije ništa drugo do rezime učenja o suštini greha i paloj ljudskoj prirodi. Reformacija je metnula akcenat na nepopravljivu grešnost čoveka i na Adamovo čoveštvo koje je lišeno blagodati, a ne na novu sudbinu i novo čoveštvo u Hristu. Ontološki i kosmički aspekt iskupljenja u ovim učenjima nije jasan. Obnovljenje čo veka relativno je jer on uvek ostaje "u isto vreme opravdan i grešan". Zato i protesšantska etika snažno naglašava ličnu pobožnost. Rezultati reformacije Bez jedinstvene strukture ni na ravni vere niti na planu crkvene organizacije, Reformacija je ohrabrila formiranje nezavisnih nekonformističkih grupa koje su se veoma lako odvajale od skoro osnovanih protestantskih crkava. Tako se u sledećim decenijama i vekovima javljaju: "puritanski" pokret, "kongregacionistički" pokret (u Engleskoj), "anabaptisti" i "baptisti" (u Švajcarskoj, Nemačkoj, Moravskoj, Engleskoj), pokret "buđenja", "metodisti" i "prezviterijanci" (u Engleskoj i Americi), "učenici" ili "društvo prijatelja" Kvekeri (Quakers), a u naše vreme "jevanđelski" i "pentikostalni" pokret.

24.01.2011.

Katoličanstvo

Katoličanstvo ili katolicizam (latinski catholicismus, od grčkog καθολικός, sveopći, univerzalni), kršćanski ogranak čiji je nauk definiran na dvadeset i jednom ekumenskom koncilu; vjeroispovijedni sustav Katoličke crkve. Uz pravoslavlje, protestantizam, monofizitizam i nestorijanizam glavna kršćanska konfesija ili vjeroispovijest. U nazivu je naznačena univerzalnost kršćanske evanđeoske poruke, namijenjene svakom čovjeku, narodu, jeziku, kulturi, civilizaciji i društvu, što je jedno od četiriju obilježja svake kršćanske crkve (katolicitet). Ponekad se termin katočanstvo definira šire, da obuhvaća sve crkve koje imaju određeni nauk ili se deklariraju katoličkima, iako nisu u zajedništvu s papom. O porijeklu naziva Riječ "katolik" dolazi od grčke riječi "καθολικός", a značenje je univerzalan, sveopći. Na početku II. stoljeća, u pismu sv. Ignacija Antiohijskog, nalazi se prvi sačuvani spomen, korištenja riječi "katolički" vezano za Crkvu. Drugo rano spominjanje riječi "katolički", vezano je uz sv. Polikarpa, biskupa Smirne (danas Izmir u Turskoj), koji koristi tu riječ mnogo puta. Sv. Polikarp bio je učenik apostola Ivana i prijatelj sv. Ignacija Antiohijskog. Uskoro su naziv, počeli koristiti i drugi teolozi i pisci. Vjerska zajednica Katolicizam je organiziran kao vidljiva Kršćanska Crkva, koja ima hijerarhiju i laike. Članom vjerske zajednice postaje se krštenjem, a krste se djeca i odrasli. Klerici i laici razlikuju se samo vrstom službe u zajednici. U katolicizmu postoje tri vrste hijerarhije: svećenička (biskup, prezbiter, đakon), kanonska (papa, ordinarij, dekan, župnik, kapelan) i počasna (kardinal, metropolit, nadbiskup, prelat, kanonik i prebendar). Katolička je crkva nadnacionalna i centralizirana. Vrhovni je poglavar papa (rimski biskup), koji uz pomoć Svete stolice i njezinih tijela upravlja sveopćom Crkvom, u zajedništvu s biskupima, koji upravljaju mjesnim crkvama (biskupije). Biskupija se dijeli na dekanate, kojima upravljaju dekani ili nadžupnici. Dekanati se dijele na župe, kojima upravljaju župnici, a pomažu im kapelani. Postoje i nunciji. Dogma [uredi] U katolicizmu su prihvaćene glavne kršćanske dogme (pet glavnih istina) definirane na prvih osam ekumenskih koncila. Katolicizam je u drugome kršćanskom tisućljeću dalje raščlanjivao i precizirao svoj dogmatski nauk (učenje o čistilištu, sakramentima, o odnosu pisane objave i tradicije, o bezgrješnom začeću, papinoj nezabludivosti (1870.), Marijinu uznesenju na nebo (1850.) na još 13 ekumenskih koncila, koje ne prihvaćaju ostale kršćanske konfesije. Precizno su definirane i po kanonskom pravu obvezne. Izvor su dogmi Sveto pismo i Predaja, a pri njihovu tumačenju u obzir se uzima vjernički osjećaj, teološko tumačenje i u konačnici crkveno učiteljstvo. Bogoštovlje U katoličkom kultu razlikuje se klanjanje (latrija, adoracija), od dulije (štovanje). Dok se klanjanje ili latrija iskazuje samo Bogu, dulija ili štovanje može se iskazivati i stvorenjima (anđeli, sveci, slike, kipovi, relikvije). Posebna dulija iskazuje se Bogorodici (hiperdulija). U središtu je katoličkog bogoštovlja klanjanje u duhu i istini (štovanje Boga životom u duhu evanđelja), ali se bogoštovnim činima također pridaje velika važnost (liturgija, euharistija, sakramenti). Bogoštovne čine obavlja sakramentalna hijerarhija (biskup, prezbiter, đakon) u uređenu bogoštovnom prostoru (kapela, crkva, bazilika), u skladu s blagdanima koji se slave po gregorijanskom kalendaru kroz crkvenu godinu. Glavni su dijelovi crkvene godine korizma i advent, a nedjelja je dan počinka i obveznog prisustvovanja liturgiji (misa). Glavni su Gospodnji blagdani Uskrs, Bogojavljenje, Božić, Trojstvo, Duhovi, marijanski Uznesenje na nebo (Velika Gospa) i Bezgrješno začeće, svetački Svi sveti. U katolicizmu se pridaje velika vrijednost sakralnoj umjetnosti (crkvena glazba, kiparstvo, slikarstvo, arhitektura, liturgijsko ruho i liturgijski predmeti), koja je uključena u bogoštovlje. Moral Prema katoličkom učenju narav i nadnarav, ljudska slobodna volja i božanska milost nadopunjuju se i pretpostavljaju. Zato su u katoličkoj moralci bogoslovne krjeposti (vjera, nada, ljubav) i naravne ili stožerne krjeposti (razboritost, pravednost, umjerenost i jakost) komplementarne. Izvori su katoličkog morala Stari zavjet (Dekalog, osobna odgovornost), Novi zavjet (ljubav prema Bogu i bližnjemu) te naravna etika. Sustavno ga proučava moralka, a potanje regulira u zajednici kanonsko pravo. Prekršaj morala je grijeh, koji može biti laki i teški, a teški se grijeh regulira sakramentom pokore (ispovijed). Uz individualni moral u novije se vrijeme u katolicizmu naglašava i društveni moral. Duhovnost Pounutrašnjenje osnovnih vjerskih istina i moralnih načela prema katoličkom se vjerovanju događa na više načina. Liturgijsko-sakramentalna duhovnost namijenjena je svim vjernicima i prvi je i osnovni oblik duhovnosti u katolicizmu. Uz bogoštovnu funkciju liturgija i primanje sakramenata ima i duhovnu, osoban doživljaj vjerskih istina, odgoj savjesti u evanđeoskom duhu, te prosvjetljenje. Pučka pobožnost namijenjena je širim vjerničkim slojevima (hodočašća, postovi, devetnice, križni put, krunica), a svrha joj je da se u pučkoj subkulturi i mentalitetu na primjeren način proživi kršćanska vjera. U katolicizmu je posebno naglašen asketsko-mistični put duhovnosti, koji je stoljećima nalazio svoj izraz u redovništvu. U katoličkom je redovništvu prevagnuo tip cenobitske zajednice, u kojoj se traga za skladom između kontemplacije i akcije, osobnoga duhovnog usavršavanja i djelovanja unutar šire zajednice i društva (fizički i intelektualni rad, misijska djelatnost, školstvo, karitativna djelatnost). Tako se kroz povijest razvila benediktinska, cistercitska, karmelićanska, dominikanska, franjevačka i isusovačka duhovnost, a u novije vrijeme duhovnost raznih kongregacija i svjetovnih instituta. Katolička mistika nadahnjivala se novozavjetnim (Ivan Evanđelist i Pavao) i neoplatonističkim izvorima (Pseudodionizije). Glavni su katolički mistici i mistični pisci Bernard iz Clairvauxa, sv. Hildegarda, Hugo iz Svetog Viktora, Rikard iz Svetog Viktora, sv. Gertruda Velika, sv. Mehtilda Magdeburška, sv. Franjo Asiški, Meister Eckhart, Ivan Tauler, Henrik Suzon, Ivan Gerson, I. van Ruysbroeck, Katarina Sienska, Ivan od Križa, Terezija Avilska. U službi je katoličke duhovnosti bogata i raznolika sakralna umjetnost, duhovna (Toma Kempenac, Marko Marulić, Ignacije Lojolski, Franjo Saleški, P. Berulle, Terezija iz Lisieuxa) i nabožna (M. Divković, J. Habdelić) književnost. Sustavnim proučavanjem duhovnosti bavi se duhovna teologija. Teologija Prema katoličkom učenju milost pretpostavlja narav, a vjera razum (fides quaerens intellectum) pa je teologija kao sustavno obrazlaganje objave zauzela važno mjesto u katolicizmu. Izvori su katoličke teologije svetopisamska objava, kršćanska predaja i učenje ekumenskih koncila. U patrističkom razdoblju teološko se nazivlje razvijalo pod utjecajem neoplatonizma (augustinizam), u srednjem vijeku pod utjecajem aristotelizma (skolastika), a u novom vijeku pod utjecajem novijih filozofskih sustava (fenomenologija, egzistencijalizam, personalizam). U prvom tisućljeću zapadna će Crkva biti obilježena Augustinovom teologijom (odnos naravi i milosti, ekleziologija i sakramentologija), a augustinizam će biti nazočan u katoličkoj teologiji sve do reformacije (XVI. stoljeće) i jansenističkog pokreta (XVII. stoljeće). U ranome srednjem vijeku (V-XI. st.) uglavnom se čuva i prenosi teologija crkvenih otaca, osobito latinskih (Hilarije iz Poitiersa, Ambrozije Milanski, Jeronim, Augustin i Grgur Veliki). Za skolastike (XI-XIII. st.) veliki teolozi (Anselmo Canterburyjski, Albert Veliki, Toma Akvinski, Bonaventura i Ivan Duns Skot) anstotelovskim će kategorijama nastojati izreći objavu i produbiti odnos razuma i vjere. U visokome srednjem vijeku (XIV-XVI. st.) dolazi do stagnacije skolastičke teologije pod utjecajem nominalizma (William Occam, G. Biel). U posttridentskom razdoblju (XVI/XVII. st.) dolazi do obnove skolastičke teologije. To je doba apologetskih i kontroverzističkih disputa (R. Bellarmin). U XVIII. st. teologija stagnira, a napredak postiže crkvena historiografija. U XIX. st. dolazi do obnove teološke misli (John Henry Newman). Potkraj tog stoljeća obnavlja se neoskolastička teologija. U XX. st. dolazi do procvata katoličke teologije (Jean Danielou, Henri de Lubac, Yves Congar, Karl Rahner, Urs von Balthasar, E. Schillebeeckx, H. Kung), koja unutar moderne slike svijeta nastoji izložiti kršćansku poruku. Filozofija Odnos vjere i razuma, objave i razumske spoznaje nametnuo se kršćanstvu na samom početku pa je filozofija u povijesti katolicizma našla važno mjesto, veće nego u pravoslavlju i protestantizmu. Pritom je katolicizam slijedio otačku tradiciju pozitivna odnosa prema naravnoj spoznaji i komplementarnost razuma i vjere ("Shvati da bi vjerovao, vjeruj da bi shvatio"). U prvom tisućljeću prevladavao je neoplatonistički utjecaj (Augustin, Pseudodionizije, Ivan Skot Eriugena), koji se nastavlja i u drugom tisućljeću (Bonaventura, Nikola Kuzanski, Pico de la Mirandola). Za skolastike (XI-XIII. st.) prevladava aristotelovski utjecaj, posredovan preko Boetija i Averroesa. Anselmo Canterburyjski naglašava važnost dijalektike u teološkom istraživanju (fides quaerens intellectum) i izlaže ontološki dokaz za postojanje Boga. Škola iz Chartresa (Bernard iz Chartresa, Ivan Salisburyjski) i Abelard produbljuju logičke i gnoseološke probleme, a predstavnici visoke skolastike (Albert Veliki, Toma Akvinski, Duns Skot) dograđuju metafizički skolastički sustav. Pritom će dominikanska škola (tomizam) zastupati realizam, a franjevačka (skotizam) nominalizam. Tomizam će se postupno nametnuti kao službena katolička filozofija, osobito nakon Tridentskog koncila (XVI. st.), a preporučit će ga i papinski dokumenti potkraj XIX. st. (neotomizam). U XX. st. katolički filozofi slijede i neskolastičke smjerove (Maurice Blondel, Pierre Teilhard de Chardin), egzistencijalizam (Charles Peguy, Miguel de Unamuno, Gabriel Marcel) i personalizam (Edomond Mounier). Rasprostranjenost U antičko doba (IV. st.) područje zapadne ili latinske Crkve podudara se s granicama Zapadnoga Rimskog Carstva Nakon prodora islama (VII-VIII. st.) zapadna Crkva gubi berberske zemlje (današnji Alžir i Tunis) te veći dio Pirenejskog poluotoka. Ta izgubljena područja nadoknađuje (VII-X. st.) širenjem po germanskim (Engleska, Njemačka, Danska, Skandinavija) i slavenskim zemljama (Poljska, Češka, Moravska, Slovenija, Hrvatska, Bosna). Nakon reformacije (XVI. st.) gubi znatna područja u srednjoj i sjeverozapadnoj Europi, a gubitak nadoknađuje misionarskim djelovanjem u prekomorskim zemljama (Latinska Amerika, dijelovi crne Afrike i Filipini). Od XV. do XIX. st. s Katoličkom se crkvom sjedinilo 18 istočnokršćanskih crkava (istočna i jugoistočna Europa, Bliski i Srednji Istok), sačuvavši svoj obred, liturgijski jezik i crkvenu disciplinu. Nakon migracija u XIX. i XX. st. znatan broj katolika živi u SAD-u, Kanadi i Australiji. Katolicizam se u prostoru i vremenu susretao s različitim društvenim poredcima, kulturama i civilizacijama, pri čemu mu se nametao problem prilagodbe. Obilježavao je zemlje i narode u kojima se ukorijenio, a i sam njima bio društveno, kulturno i civilizacijski obilježen. Premda je katolicizam nadnacionalan, u tom se smislu može govoriti o katoličkoj kulturi i civilizaciji. Katolicizam, tj. Katolička crkve je prevladavajuća (u raznim stupnjevima) vjeroispovijed u većini Europe (poglavito južne i srednje), Latinskoj Americi i Filipinima, te velikim dijelovima Sjeverne Amerike, subsaharske Afrike i rubnim područjima istočne Azije. Broj katolika je sada (2004.) oko 1,1 milijarda vjernika. Crkva i država U katolicizmu je načelno prihvaćen nauk o dvije vlasti, duhovnoj (Crkva) i vremenitoj (država). No u povijesti je dolazilo do napetosti između papa i vladara, Crkve i države. Čas se vladari miješaju u crkvene poslove (borba za investituru, pornokracija, avignonsko sužanjstvo) ili pokazuju cezaropapističke tendencije (galikanizam, jozefinizam), čas pape nastoje biti vrhovni vođe zapadnoga srednjovj. kršćanskog svijeta (Grgur VII., Inocent III., Bonifacije VIII.), pokazujući teokratske tendencije. U srednjem vijeku katolicizam je službena religija zapadnoga kršćanskog svijeta, a nakon reformacije državna konfesija u katoličkim državama. Nakon Francuske revolucije (1789.) katolicizam se susreće s laičkim društvom i građanskom liberalnom državom te s problemom svjetonazornog pluralizma i slobode savjesti, a u XX. st. se susreo s totalitarnim državama, koje ga bilo toleriraju i podređuju (fašizam), bilo osuđuju na postupno odumiranje (komunizam). Na Drugome vatikanskom koncilu (1962.-65.) Katolička je crkva temeljito redefinirala odnos Crkve i države, prihvatila svjetonazorni pluralizam i slobodu savjesti. Prema koncilskom shvaćanju Crkva je odvojena od države, ali ne smije biti isključena iz društva. Izlazak iz Crkve Ulazak u Crkvu je relativno jednostavan, krštenjem, čime osoba postaje dijete Božje i dobija trajni pečat. Taj pečat se ne može izbrisati, i osoba jednom krštena zauvijek je kršćanin. Međutim formalni izlazak iz Crkve je moguć ekskomunikacijom (izopćenjem), čime Crkva može dati jasnu poruku da nečija stajališta ili ponašanje ne podržava. Tko sudjeluje u pobačaju, automatski je izopćen iz Katoličke Crkve.

24.01.2011.

Pravoslavlje

Pravoslavlje (ili istočna ortodoksija) je jedan od glavnih ogranaka hrišćanstva (uz katolicizam i protestantizam) i druga po veličini hrišćanska konfesija na planeti. Inače, mnoge hrišćanske crkve ističu termin pravoslavlje (odnosno ortodoksija) kako bi označile pristajanje uz pravoverje i odbacivanje jeresi. Tako katolička crkva naglašava svoju pravoslavnost, kao što i pravoslavna crkva naglašava svoju katoličnost (odnosno sabornost). Osnovna učenja pravoslavne Crkve su izneta u Simvolu vere koji je usvojen na Vaseljenskim saborima u prvim vekovima hrišćanstva i bili su obavezujući za celu Crkvu. Kasnije je došlo do velikog raskola hrišćanstva 1054. godine. Učenje Najznačajniji aspekti hrišćanskog života jesu post, molitva, liturgija i pričest. I post i molitva imaju za cilj da čoveku pomognu da lakše savlada sve teškoće koje pred njega dolaze i da zasluži Carstvo nebesko. U pravoslavnoj crkvi ima sedam svetih tajni koje svaka za sebe stavlja pečat na zajednicu Boga i čoveka: krštenje miropomazanje pokajanje pričešće brak jeleosvećenje sveštenstvo Značajna odlika Crkve jesu sveci koji su svojim životom i delima doprineli mnogo dobrobiti Crkve. Oni su još ovde na zemlji svojim usavršavanjem u hrišćanskim vrlinama postali bliski Bogu i zaslužili život večni i Carstvo Nebesko. Mnogi od ovih svetitelja su još za života činili čuda, isceljivali teške bolesnike i mnoge utešili i na ispravan put izveli. Neki su i posle smrti činili čuda preko svojih netruležnih moštiju. Najvažnija uloga pravoslavnih hramova je da služe kao mesto gde živa Crkva - vernici, uznose Bogu svoje molitve a najvažniji deo crkvenog života jeste Sveta liturgija tj. bogosluženje, koje se služi nedeljom i drugim praznicima u hramovima. Osim liturgije, vrše se jutarnje i večernje molitve, časovi i bdenija, koja ujedno imaju poučni karakter - tzv. katiheza. Liturgiju služi sveštenik uz prisustvo vernog naroda, a uz pomoć pevnice koja nije neophodna ukoliko narod zna da odgovara na liturgiju. Postoje tri stepena svešteničke službe: đakon, sveštenik (jerej), episkop. Episkop može da vrši sve svete tajne osim da postavlja drugog episkopa, za to su potrebna tri episkopa. Sveštenik može da vrši skoro sve svete tajne, osim što ne može da rukopolaže druge sveštenike, uloga đakona je još manja nego sveštenika - on je na neki način pomoćnik svešteniku. Najznačajnije delo na kojem se zasniva liturgija jeste Sveto pismo koje čini Stari i Novi zavet, kao i Sveto predanje. Za pravoslavlje je posebno značajan Novi zavet koji predstavlja život i učenje Gospoda Isusa Hrista. [uredi]Države i teritorije sa većinskim pravoslavnim stanovništvom Ovaj članak ili poglavlje ne citira izvore, tako da postoji verovatnoća da su neke informacije iznete u ovom članku netačne. Možete pomoći Vikipediji unoseći odgovarajuće reference. Države i teritorije u kojima dominantnu religiju predstavljaju pravoslavne crkve, koje su u zajednici sa Carigradskom patrijaršijom: Grčka (98%) Kipar (78%) Bugarska (85%) Makedonija (67%) Srbija (84%) Crna Gora (74%) Republika Srpska (BiH) (90%) Rumunija (87%) Moldavija (99%) Rusija (77%) Belorusija (80%) Ukrajina (76%) Gruzija (89%) Države i teritorije u kojima dominantnu religiju predstavljaju monofizitske pravoslavne crkve, koje nisu u zajednici sa Carigradskom patrijaršijom: Jermenija (94%) Nagorno-Karabah (Azerbejdžan) (95%) Etiopija (50%) Amhara (Etiopija) (82%) Tigraj (Etiopija) (96%) Adis Abeba (Etiopija) (82%) Eritreja (50%)

23.01.2011.

Judaizam

Judaizam je religija koja propovijeda vjeru u jednog, bestjelesnog i samo duhovnog Boga, oca svih ljudi. Ovaj Bog predstavlja sveukupnost moralnih savršenstava i od ljudi zahtijeva ljubav i pravednost. Ime ovog Boga zbog svetosti ga nije dozvoljeno izgovarati. Judaistička religioznost temelji se u poslušnosti prema “božanskom zakonu”. Ovaj zakon sadržan je u hebrejskoj Bibliji. Biblija je sintetiziran rukopis od 24 knjige. Pisana je na hebrejskom i djelomično na aramejskom jeziku. Govori o povijesti, idejama i društvenim borbama judinog naroda. Ujedno to je i zbirka vjerskih i pravnih propisa, kao i starih mitova koje su Judeji preuzeli od drugih naroda istoka. Stari zavjet djeli se na tri osnovne grupe: Zakon (hebrejski: Tora, sadrži tzv. Petoknjižje - Pet knjiga Mojsijevih: Knjigu postajnja, Knjigu izlaska, Levitski zakonik, Knjigu brojeva i Ponovljeni zakon) Proroci (sadrži: Prve proroke i Posljednje proroke), i Spisi (Psalmi, Knjiga o Jovu, Priče Salomonove, Prva i Druga knjiga dnevnika, Jezdrijina i Nemijina knjiga, Knjiga o Ruti, Pjesma nad pjesmama, Knjiga propovjednika, Plač Jeremijin, Knjiga proroka Danijela). Mnogi istraživači smatraju da je Stari zavjet prethodna faza u razvoju kšćanske religije koja je izložena u Novom zavjetu. Pored Tore za vjerski život Židova posebno je važan Talmud (hebrejski: učenje). Talmud je velika je vjerska zbirka poslje-biblijskih tumačenja hebrejske Biblije, obrednih pravila, pravnih propisa, priča i izreka. Sastoji se iz dva djela: Mišna (tekst učenja) i Gemara (objašnjenje učenja). Postoje dva Talmuda: Jeruzalemski Talmud (priređen oko 650. godine nove ere) i Babilonski Talmud (priređen oko 500. godine). Za ortodoksnog Židova obavezan je i veliki broj obrednih propisa i propisa o čistoći i ishrani. Osnivač hebrejske religije je Mojsije (hebrejski Moše, oko 1225. pr. Kr.). Praktično jedini izvor za upoznavanje Mojsijevog života, rada i učenja je Biblija, odnosno Stari zavjet. Mojsije je bio hebrejski vođa i zakonodavac koji je narod oslobodio egipatskog ropstva i na gori Sinaju dao im dvije tablice koji su postali temelj hebrejske religije. Mojsije zauzima prvo mjesto među osnivačima religija, pošto njemu u prilog ide kronološko prvenstvo: Zaratustra, Buda, Konfučije, Isus i Muhamed pojavili su se tek mnogo stoljeća poslije njega. Prema Bibliji, Mojsije je čuvajući stoku na brdu Horeb (Sinaj) vidio Boga (Jahve) koji mu je dao moć da vrši čudesna djela i povjerio mu misiju - da se vrati svojim plemenima i oslobodi ih od ropstva. Tora je, slobodno prevedeno, Zakon. Židovstvo doživljava Toru kao Božju riječ i kao samu božju pojavnost. Tora, kao osnovna knjiga cijelog židovstva, je pravilnik privatnog, društvenog, političkog i vjerskog života Židova. Ona je i više od toga. Zapravo to je savršen nacrt svijeta, jer svijet koji je stvoren prema načelima Tore, trebao bi biti i uređen prema istim načelima. Talmud je zbornik cjelokupne usmene predaje koja regulira religiozno-pravne odnose židovskog naroda. Postoje dvije verzije; babilonski Talmud koji je nastao negdje oko 500. godine i jeruzalemski koji je nastao stotinjak godina ranije. Oba se sastoje od dva dijela. Mišne i Gemare. Mišna je najraniji sačuvan rabinski tekst o vjerskom zakonu, a Gemara su rabinski komentari Mišne. Zohar je najpoznatija kabalistička knjiga. (Riječ kabala hebrejskog je porijekla i ona znači primati). Kabala je tajna nauka drevnih Hebreja. Njezini tekstovi razvijaju poseban način mišljenja, poseban način gledanja, poseban način doživljavanja. Gotovo kao da se uči novi jezik, novu metodu razmišljanja. Sinagoga Sinagoga (grčki: skupština, okupljanje) je zgrada u kojoj se obavljaju vjerske aktivnosti u židovstvu. Rabin (hebrejski: moj učitelj) je židovski svećenik, poglavar vjerske općine. Status rabina stječe se dugogodišnjim izučavanjem Biblije i Talmuda. Židovski blagdani sabat - sveti dan mirovanja - najvažniji blagdan, Roš ha-sana - Nova godina - obljetnica stvaranja svijeta, Jom Kipur - dan pomirbe i pokajanja, Sukot - blagdan sjenica, Š'mini Aceret i Simhat Tora - obnavljanje kruga čitanja Tore, Hanukai - blagdan svjetlosti, Tu bi-š-vat - nova godina drveća, Purim - blagdan izbavljenja, Pesah ili Pasjha - blagdan izlaska - izbavljenja iz egipatskog ropstva, Jom ha-Šoa - dan sjećanja na žrtve Holokausta, Jom ha-Acmaut - dan države Izrael, Jom Jerušalajim - dan grada Jeruzalema, Šavuot - blagdan primanja Tore. Izrael i odnos Židova prema vjeri [uredi] Zemlja koju je Bog obećao Abrahamu (Kanaan) i dao je u vječni posijed, kasnije je poznata pod imenom Izrael (Erec Israel). Ona je za sve Židove od posebnog značenja i u razdobljima najvećeg raseljavanja i progona njihove misli neprekidno se vraćaju k njoj i svetom gradu Jeruzalemu (Jerušalajim). Tako su nakon dugih godina progonstva Židovi shvatili da će kao vjerska manjina prestati trpjeti samo ako budu ponovo mogli živjeti u svojoj vlastitoj zemlji. Iz tih shvaćanja i želja rodio se cionizam čijom je zaslugom i uspostavljena država Izrael. Godine 1942. cionistički pokret usvaja tzv. Baltimorski program, koji poziva na uspostavu židovske države u Britanskom mandatu Palestini. Država Izrael uspostavljena je 14. svibnja 1948. odlukom Generalne skupštine (UN) Judaizam kao religija i kao pripadnost jednom narodu je nedjeljivo. To je jedinstven identitet ako Židov želi biti i ostati Židov. To i razlikuje židovstvo bitno od drugih religija. Židov ne može biti član niti jedne druge vjerske zajednice, a da pritom ostane Židov, i niti pripadnici drugih naroda mogu biti židovske vjere, oni mogu preobraćenjem postati Židovi i članovi židovske vjerske zajednice. Suvremeni judaizam dijeli se na tri osnovna smjera: ortodoksni, konzervativni i reformni. Odnos Židova prema vjeri regulira HALAHA, koja je skup vjerskih propisa i pravila koje čine vjerski zakonik. Kašrut (כשרות) je čuvanje posvećenosti, odnosi se na poštivanje čistoće hrane, ne samo u higijenskom smislu nego i prema propisima o dozvoljenoj i zabranjenoj hrani. B'rahot (blagoslovi) su važan dio svakodnevnih obreda. Oni su suština judaizma u njegovoj svakodnevnoj primjeni. Slave Stvaratelja svih dobara i time su osnovni motiv judaizma. Ima više vrsta blagoslova ali svi počinju blagoslovom Božjeg postojanja i djelovanja: BARUH, ATA ADONAI ELOHEINU MELEH HA'OLAM... (Blagoslovljen si Ti, Gospodine Bože naš, kralju Svemira...) Rasprostranjenost Danas na svijetu ima između 15 i 16 milijuna pripadnika ove religije. Veliki dio ih živi u SAD-u, oko pet milijuna ih živi u Izraelu, a ostatak u svim zemljama svijeta (poglavito Francuskoj i Rusiji). Njihovi običaji, njihov način života čak i izgovor hebrejskog jezika mogu se razlikovati, ali Židovi su jedan narod ujedinjen zajedničkim precima; patrijasima Abrahamom, Izakom (Yitzhak) i Jakovom (Jaakov). Prema podatcima iz 1991. godine u svijetu ima 17.865.000 pripadnika hebrejske religije. Država židova je Izrael.

10.01.2011.

Kur'an u svijetlu Biblije

"Kao što je Bog savršen, večan i nepromenljiv, takva je i tako treba biti i Njegova (otkroviteljsko-zakonska) reč; to se i u ‘Kuranu’ (sirijska reč qeryana označava 'recitovanje', odnosno 'javno deklamovanje') načelno sporadično potvrđuje: »Allahove reči niko ne može izmeniti – to će, zaista, velik uspeh biti.« (10:64) – »... Niko ne može izmeniti reči Njegove, pa ni ti.« (18:27) No, Allah daje sebi pravo da sam ukida svoje reči, jedne zapovesti proglašava nevažećim a umesto njih druge ustanovljuje: »Kada mi /jedan objavljeni/ ajet dokinemo drugim – a Allah najbolje zna što objavljuje, – oni govore: "Ti samo izmišljaš!" – A nije tako, nego većina njih ne zna.« (16:101) – »Svako doba imalo je Knjigu, Allah je dokidao šta je htio, a ostavljao šta je htio; u Njega je Glavna knjiga.« (13:38-39) – »Mi nijedan propis ne promenimo, niti ga u zaborav potisnemo, a da bolji od njega ili sličan njemu ne donesemo. Zar ti ne znaš da Allah sve može?« (2:106) Allah sve može, pa i da bude iznad vlastitog zakona, što pokazuje da on ne poštuje ni vlastitu reč, iako suprotno uverava: »Mi, uistinu, ‘Kuran’ objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdeti!« (15:9) Najbolji Bog uvek daje najbolju zapovest; i zato što su zapovesti najbolje, one se ne mogu ukidati, već samo dopunjavati i otkrivati u drugoj faseti. No za 'Kuran' to ne važi. – Svaka Božija Zapovest je u svakoj drugoj Zapovesti sadržana, povezana je sa Celinom kao integralna spona; i kad bi se samo jedna Zapovest ukinula, bila ona i najmanja, celi Zakon bi se srušio. U Besedi na Gori Isus ukazuje na večnu važnost i večni značaj istinskog Božijeg Zakona: »Ne mislite da sam došao da razrešim ‘Zakon’ i ‘Proroke’; nisam došao da razrešim nego da ispunim. Jer zaista vam kažem: dok ne prođe nebo i zemlja, neće ni jedno jota ili jedna crtica od Zakona nestati, dok se sve ne zbude. Ko dakle razreši jednu od ovih najmanjih zapovesti i nauči tako ljude, najmanji će se nazvati u Kraljevstvu Nebeskom; a ko izvrši i nauči, taj će se velik nazvati u Kraljevstvu Nebeskom « ('Matej', 5:17-19) – Objavljujući svoje večne Zapovesti, Bog, Zakon Života, ne upodobljava se ljudskim slabostima i interesima, već uvek za orijentir ima večnu Istinu i večno Dobro. No u Muhammedovoj 'Knjizi' nije tako: tu Allah ukida Svoje ranije Zapovesti (na primer o suboti i molitvenoj kibli) i ustanovljuje nove. Iz samog 'Kurana' se vidi da je njegov tekst još za vreme Muhammedovog života bio menjan i 'nadograđivan', a još više to je učinjeno posle Muhammeda. ‘Kuran’, čije je objavljivanje počelo u mesecu ramazanu (2:185), predstavlja Muhammeda kao onog koji nije znao da čita, koji je navodno bio nepismen: »Ti ranije nijednu knjigu nisi čitao, a nisi je ni desnom rukom svojom pisao; inače, posumnjali bi oni što laži govore.« (29:48) Iz ‘Kurana’ je sasvim jasno da Muhammed nije poznavao grčke i hebrejske sakralne tekstove, da ih nije čitao, no kao dugogodišnjem trgovacu, arapski mu je bar donekle svakako ortografski bio operativan. Po rečima Abd al-Fede (koji je Muhammeda uzdizao kao boga, čiju čak i otpalu vlast sa kose je trebalo sačuvati kao ‘vrednu’), pred smrt Muhammed je izustio: »D>n5sit5 h0rtiX5 i m0stil0 d0 v0m n0piš5m knjigu k>X0 v0m n5ć5 d>zv>liti d0 s5 ik0d0 viš5 vr0tit5 u z0bludu.« – Kada je se 628. g. ne. sklapao desetogodišnji mirovni ugovor (Al-Hudabija) između Muhammedove borbene svite i zastrašenih kurajšija Mekke, Allahov poslanik je se potpisao: »Muhammed, sin Abdallahov.« Muhammed, dakle, navodno nije znao da čita i piše, ali je zato mogao da sluša mnoge judejsko-karavanske priče, koje je njegova podsvest kasnije previruće miksovala i izbacivala kao ‘objavu’; tako on na arapskome jeziku prima Al-Qur'an kao navodnu Božiju objavu, knjigu koja nema poučnu duhovnu dubinu i koja se svodi samo na nisku praznih i monotonih pretnji i lažnih hedonističkih obećanja, pustinjske fatamorgane. Muhammedovo 'proferstvo' je u stvari običan vulgarni spiritizam: obuzetost i kontakt sa dušama umrlih, dušama vezanim za zemno i materijalno; tako se u spiritizmu javlja fenomen takozvanog automatskog pisanja i govorenja nepoznatim jezikom. Obuzeti čovek u transu piše i govori jezikom koji nikada nije učio, što je u stvari nekadašnji zemaljski jezik duše koja je se prilepila za njegovu auru i moždane stanice. – U ‘Kuranu’ se osuđuje sakupljanje kojekakvih priča, a ne vidi se da je to isto i Muhammed činio, samo što je se u njih pozivao na nekakvog boga: »Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu, da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna.« (31:6) I u samom 'Kuranu' se na desetak mesta pravi odbrambena aluzija i refleksija na Muhammedovu opsednutost, što ukazuje da su neki Muhammedovi savremenici ovog jasno videli kao demonsku marionetu. Muhammedova okolina je u početku njegovog profetskog ‘osvedočavanja’ gledala u njemu samo ekcentričnog i sumanutog čoveka željnog da bude u centru pažnje okoline: »... Drug vaš nije lud: on ga je na obzorju jasnom vidio i, kada je u pitanju Objava, on nije škrt i ‘Kuran’ nije prokletog Šejtana govor, ...« (81:22-25) – »'Kuran’ ne donose šejtani,. nezamislivo je da to oni čine; oni to nisu kadri, oni ga nikako ne mogu prisluškivati.« (26:210-212) – To što se u nekoj objavi pominje Bog, to uopšte nije dokaz i pokazatelj da ta reč ne dolazi od Gospodara Tame. Duhovi Tame, koji se predstavljaju kao ‘anđeli svetla’, itekako mogu donositi reči slične Božijim, kako bi zavele i one koji teže Svetlu. Ako je Satana mogla da zavede i okrene protiv Boga čak i deo Nebeskih anđela, utoliko lakše to može uraditi i sa čovekom i sa rastelovljenim dušama iz Podnebesa. Muhammedova ‘Knjiga’ – Al-Qur’an, predstavlja se kao jedna od nebeskih Knjiga iz Velike Knjige, Glavne Knjige (Levh mahfuh) koju su ranije donosili i objavljivali drugi Božiji poslanici i profeti: »... Ovo je ‘Kuran’ veličanstveni, na Ploči pomno čuvanoj.« (85:21-22) – »Tako mi Gore /Sinajske/, i Knjige u retke napisane, na koži razvijenoj, ...« (52:1-2) – Tako postoje više epohalnih 'Kurana': »A oni koji ne veruju govore: "Mi nećemo verovati u ovaj ‘Kuran’ niti u one pre njega"!« (34:31) – Muhammed želi i sebe da smesti uz plejadu velikih Božijih glasnika. Naravno, za neke od njih (Danilo, Hošea, Jeremija, ...) on nije ni čuo: Muhammed 'poznaje' Enoha, Noju, Avrahama, Mojsija, Iliju, Jonu, Isusa, ... i misli da su Mojsije i Isus živeli u vrlo bliskim epohama. Da bi i sebe uzdigao kao 'proroka' koji stoji u velikom Božijem Poduhvatu Spasenja, on i Mojsija i Isusa mora formalno da prizna za proroke, kao i ono što je objavljeno preko njih: »A kada im Knjiga od Allaha dolazi, koja priznaje kao istinitu Knjigu koju imaju oni – a još ranije su pomoć protiv mnogobožaca molili – i kada im dolazi ono što im je poznato, oni u to neće da veruju, i neka zato stigne nevernike Allahovo prokletstvo!« (2:89) Muhammed pokušava da imitira biblijske proroke, i da svojim kultom zameni hrišćanstvo i judaizam. Ako Muhammed priznaje Jevrejsko 'Petoknižje' ('Tevrat') kao istiniti, božanski tekst, zašto tada bar ono što je dobro ostalo u njemu nije držao i afirmisao? (»O sinovi Izraelovi, setite se blagodati moje koju sam vam podario, i ispunite zavet koji ste mi dali, ispuniću i ja svoj koji sam vama dao, i samo se mene bojte! Verujte u ono što objavljujem, čime se potvrđuje da je istinito ono što vi imate, i ne budite prvi koji u to neće verovati. I ne zamjenjujte reči moje za nešto što malo vredi, ...« – 2:40-41) Da li zato što nije znao da razlikuje Dobro od Zla, Istinu od Laž?! Naravno, daleko od istine je da je 'Petoknižje', nastalo iz originalne 'Knjige Stvaranja', 'Knjige Zakona', popisnih listi i Mojsijevog 'Dnevnika Izlaska' u celini bogonadahnut sastav. Evanđeljski tekst je pretrpeo manje redakcija nego Mojsijevi spisi, pa ipak se u 'Kuranu' uči mnogo toga što je suprotno od njega. Muhammed se poziva na Isusa, Kome ni ime (hebrejski: Jehošua; arameizirano: Ješua; hipokaristik: Ješu; grecizirano: Jesus – Isoys) nije znao valjano da izgovori (’Isa, u arapskom translaciono više odgovara imenu Isaka, Avrahamovog sina), a gotovo sve suprotno uči od Njega. U tome je najveća tragedija Muhammedovog pustošnog i zavodničkog profetstva. Muhammed je godinama u dosta neusaglašenom hronološko-pripovedačkom redu pisao/iznosio rudimentarni Al-Qur’an (što sve reflektuje i haos duševnih rojeva koji su stajali iza njega i glumili boga koji to nije); no u samom Al-Qur’an-u se negira da u njemu ima protivrečnosti (4:82). Kao celinu brojnih sura, 'Kuran' pak, po drugoj predaji, nije zapisan i uobličen u Muhammedovo vreme, već je on u 'današnjem' literalnom obliku, kasnije zapisan na osnovu sećanja Muhammedovih savremenika koji su ga nadživeli. No ni te opskurne predaje ništa ne govore o tome kako je 'duh' obuzimao Muhammeda, kako je tačno primao reč, kako je to prenosio (prvim zavedenim) sledbenicima, u snu, transu ili na javi ... Po predaji 'Kuran' je tek par decenija (u vreme drugog halifa) posle Muhammedove smrti zapisan, na osnovu sećanja njegovih prijatelja. Po islamskom predanju, kad je na vlasti bio halifa Abu Bakr, posle jedne bitke halifu je došao Omer sin Hattabov, i rekao mu: »O Abu Bakre, izginuše hafizi /čuvari, oni koji znaju 'Kuran' napamet/, učini nešto da se ne izgubi 'Kuran'.« Halifa se u početku bunio za to, znajući da je se Allah obavezao da će čuvati ‘Kuran’. Ali kada su se i ostali ashabi složili, halifa je uvideo da su u pravu, te je pristao na taj predlog; on je okupio najučenije ashabe, te odredio komisiju na čijem čelu je bio Zejda b. Sabita, i još trojica hafiza u komisiji, i oni počese da pišu ‘Kuran’ u jednu zbirku /mushaf/. Pisar je bio Zejd b. Sabit. I to je bilo prvo pisanje i prvi primerak. Dakle, po ovoj opservaciji, ‘Kuran’ je literalno uobličeni izdan na arapskom jeziku oko 650. g. ne., za vreme trećeg halifa. (Znamo da je Muhammed umro 632. g. ne.) – Konačna redakcija će doći tek mnogo kasnije. Treći halifa – Utman, svoju zbirku i verziju 'Recitovanja' je proglasio jedino validnom, tražeći da se spale druga, neslužbena izdanja i kolekcije; tako je uništio i mogući originalni 'Kuran' koji je bio u posedu jedne od Muhammedovih pratilja. Kuranski kodeks zvan Samarkandski, koji se nalazi u Taškentu, datiran je na oko stoleće ipo od Muhammedove smrti. Drugi drevni kodeks se nalazi u istanbulskom Topkapijskom muzeju. U svome odgovoru na pismo upućeno od strane halifa Omara II (717.-720. g. ne.), koji je tražio da mu car pošalje izloženje hrišćanske vere (koja je se po njemu podelila na 72 grane), car Lav III prenosi bizantijska saznanja da su 'objave' nepismenog Muhammedove (posle njegove smrti) kao 'Kuran' zapravo zabeležila i uobličila tri čoveka: Umar /Omar, Omo/, Abu Turab i Solman /Salman, Suliman/ Persijanac (iako je se među muslimanima proneo glas da ga je Bog poslao sa neba), a da je potom izvesni Hajaj, prozvan 'vladar Persije', zamenio stare knjige drugima, koje je sastavio prema svome ukusu. (Salman al-Farisi je inače u ‘rovovskom sukobu’ iz proleća 627. g. ne., kada je kurajšijska vojska Mekke napala Medinu, strategijski savetovao Muhammeda da se žitelji Medine zaštite kopajući dubok rov sa severne, lako osvojive strane grada, što se i pokazalo odbrambeno uspešnim zahvatom protiv konjice iz Mekke.) Manuskriptna poetska forma 'Kurana' – zapisi u stihovi, ukazuju na njegovu promišljenu redakciju. Po motivima i nejasnim, nedoslednim i nepovezanim naracijama, nekoherentnim ukazima koji se često ponavljaju. Dosta je jasno da su ‘Kuran’, po sećanju uglavnom, zapisivala više pisara. Tako se u niz sura ponavlja kako je Mojsije pred Faraonom izveo čudo pretvaranja štapa u zmiju: »I on baci svoj štap, kad on prava zmijurina.« (7:107) – »I on ga baci, kad on – zmija koja mili.« (20:20) – »I Musa baci štap svoj, kad on zmija prava.« (26:32) – »Pa kad ga vide da se, kao da je hitra zmija, kreće, on uzmače i ne vrati se.« (27:10) Na to ukazuju i neki dualističko-mitički fragmenti koji se nepotrebno ponavljaju, o odbijanju Iblisa da se pokloni Adamu (sure 2; 7; 15; 18; 20; 27; 38). Stiče se i utisak da Muhammed (odnosno Allah) nije imao šta da kaže, pa je u svom dokazivačkom porivu bespotrebno ponavljao ono što je već rečeno i naglašeno. Začudo, oko glorifikacionog tumačenja i razlaganja takve površne literature mnogi su gubili vreme, zavodeći i sebe i druge. Jer laž ostaje laž, kako god se razložila.",... IZVOR: http://kuran.blog.hr/

07.01.2011.

Amerikanac Harold Kamping: Biblija, apokalipsa u maju ove godine!

Smak svijeta neće se dogoditi 2012., kako je predviđeno kalendarom drevnih Maja, već ove godine, i to 21. maja, predviđa vlasnik američkog kršćanskog Porodičnog radija iz Kalifornije Harold Kamping (Camping). On je matematičkim proračunom, proučavajući Bibliju, došao do zaključka da će tog dana Isus drugi put sići na zemlju i da će biti spašeni samo odabrani, a preostali će umrijeti u strašnim mukama.

Kamping (88) je skoro 70 godina proučavao Bibliju, pa je do tačnog datuma apokalipse došao nakon podrobne analize biblijskih tekstova.

- Određeni brojevi pojavljuju se u Bibliji kada se govori o određenim temama. Tako je broj 5 vezan uz pokajanje, broj 10 uz cjelovitost, a broj 17 uz raj. Upravo pokajanje, cjelovitost i raj označavaju biblijsku priču o danu za naplatu grijeha - ispričao je Kamping.

On je dalje objasnio kako je došao do tačnog datuma smaka svijeta - 21. maja.

- Isus je razapet 1. aprila 33. godine. Otad do 1. aprila ove godine prošlo je 1.978 godina. Kada taj broj pomnožim brojem dana u solarnoj godini, odnosno 365.2422, dobija se rezultat 722.449. Na taj rezultat dodam još 51, a toliko je dana između 1. aprila i 21. maja, i do bit ćete identičan rezultat kao kada brojeve pet, deset i 17 pomnožite i dignete na kvadrat - kaže Kapming.

Kamping predviđa da će Zemlja biti uništena prirodnim katastrofama poput zemljotresa, poplava i erupcija vulkana. U prirodnim nepogodama umrijet će svi oni koji ne budu otišli u raj.

Prema nekim predviđanjima, smak svijeta trebao se dogoditi 21. decembra 2012. godine. Naime, tog dana se završava kalendar drevnih Maja. Kamping je apokalipsu najavio i za 6. septembar 1994. godine.
Izvor: http://www.dnevniavaz.ba/kiosk/svijet-zanimljivosti/23888-Amerikanac-Harold-Kamping-najavljuje-Smak-svijeta-desit-maja-2011-godine.html

Biblija
<< 01/2011 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

Blogovi o bibliji...
* Боже наш, слава Теби! Otvorite u novom prozoru
... nego zelim slaviti Boga naseg Stvoritelja u najelementarnijem obliku vjere jer sva mudrost je u ljubavi prema Bogu i vjeri u spasenje kroz Isusa Hrista. Isus je isto postio dok je na zemlji bio. И ...
http://pravoslavlje.blogger.ba/ - 38 KB - Brzi uvid
* Apokalipticar Otvorite u novom prozoru
... bicu u paklu, inace u raju. Ja, u to nekako i ne vjerujem. A, i da vjerujem, sta bih imao od toga. Ustvari, Isus je rekao: Kome je malo dano, nece biti bijen, ali onaj kome je dano i nije isupunio, ...
http://apokalipticar.blogger.ba/ - 13 KB - Brzi uvid
* ISLAM !!! Otvorite u novom prozoru
... Sta kazu muslimani o Isusu? Muslimani veoma postuju Isusa i njegovu majku Mariju. Casni Qur´an nas izvjestava da je Isus kroz jedno cudo bez oca dosao na svijet. "Isaov slucaj je u Allaha isti kao i ...
http://porobic.blogger.ba/ - 27 KB - Brzi uvid
* Bog. Otvorite u novom prozoru
... Isus je umro za ljudsku rasu, zbog njenih grijeha, ali ipak svi griješe. Dok je on visio na krstu, vi ste griješili. Griješite i dan danas. Svi griješite ponekad, htjeli vi to ili ne. Isus je bio ...
http://bog.blogger.ba/ - 24 KB - Brzi uvid
* Da ViNčIJeV KoD Otvorite u novom prozoru
... prostitutka...Plemićka kći koja je ustvari SVETI GRAL??? Isusovi potomci-ima ih još??? Dali ste čitali ovu knjigu? Molim vaše mišljenje... A Braunovo je očito da je Bog samo zabluda...A kršćanska ...
http://sofie.blogger.ba/ - 6 KB - 27.03.2006 - Brzi uvid
* Roma Ministry Otvorite u novom prozoru
... Bibliji. U ime tvoga Sina Isusa, amen." Ako si iskreno molio ovu molitvu, Isus je došao u tvoje srce, jer je obećao da će to uraditi ako ga mi samo pozovemo. Rekao je: "Evo, stojim na vratima i ...
http://romaministry.blogger.ba/ - 28 KB - Brzi uvid
* El-Mudzahid Otvorite u novom prozoru
... svako ljudsko biće. "Zašto sam stvoren? Zašto sam ovdje? Šta radim na ovom svijetu? Zašto me je Bog stvorio?" Ova pitanja, su pitanja o kojima svako od nas razmišlja u jednom trenutku svog života. ...
http://elmudzahid.blogger.ba/ - 33 KB - Brzi uvid
* Duhovna strana Otvorite u novom prozoru
... i pouzdanju Utjesitelja Duha Svetoga. Shvatices, da sve ono sto ti smeta i sto te povrjedjuje, prilika je Bogu da ti pomogne i da se proslavi. Trnje ce u tolikoj mjeri biti bodljikavo u kolikoj mjeri ...
http://duhovnastrana.blogger.ba/ - 21 KB - Brzi uvid
* Biblija Otvorite u novom prozoru
... sve sto sja" 08.03.2006. Ko brine,koga je briga? Koga je briga? Postavljeno u 19:35, 0 komentar(a), print, # 02.03.2006. Tko je tvoj Bog???* ???* Postavljeno u 22:38, 2 ...
http://biblija.blogger.ba/ - 14 KB - 13.03.2006 - Brzi uvid
* SeCrEt!!! Otvorite u novom prozoru
... bojama, napetostima je jedna stvar no kako stvari stoje kultura je sama sebi svrhom. Ona ne služi čovjeku da ispunjava njegove potrebe nego pojedinac hvata korak sa "standardom". Isus je rekao: "Što ...
http://kolica.blogger.ba/ - 241 KB - Brzi uvid


Large Visitor Globe
widgeo.net
free counters
MOJI FAVORITI

Free Guestbook
My Guestbook Create your own visitor map!
BROJAČ POSJETA
136686

Powered by Blogger.ba

<BGSOUND src="NAME OF FILE">